Povijest varaždinske psihijatrije (1957.-1997.)

Prva faza (1957.-1961.)

Varaždin nema svog (neuro)psihijatra, već ovaj dolazi jednom tjedno iz Zagreba. Ambulanta za neurologiju i psihijatriju organizacijski pripada Domu narodnog zdravlja. U ambulanti se vrši dijagnostika, propisuju psihofarmaci i obavlja trijaža onih kojima je neophodno stacionarno liječenje u zagrebačkim psihijatrijskim bolnicama. Ambulanti gravitira oko pola milijuna korisnika.

Druga faza (1961.-1967.)

U Dispanzeru za mentalnu higijenu radi prvi specijalist (neuro)psihijatar iz ovog kraja (prim dr. med. Vladimir Noethig - prvi voditelj (neuro)psihijatrijske službe). On, medicinska sestra i socijalni radnik svakodnevno pružaju usluge psihijatrijskim i neurološkim pacijentima. Vode se protokoli i, među prvima u Hrvatskoj (!), ambulantne povijesti bolesti za pojedine grupe bolesnika. Prelazi se i na grupne metode rada. Zbog činjenice da još uvijek nema stacionara, intenzivno se razvija vanbolnička djelatnost, što će biti važan zametak kasnije integrirane bolničke i vanbolničke zaštite.

Broj pruženih usluga se od početnih 4000 na godinu do konca ovog razdoblja povećava na 8000 na godinu. Ambulanti gravitira oko 300.000 korisnika.

Treća faza (1967.-1978.)

Osnivaju se Neuropsihijatrijski odjel unutar varaždinske bolnice sa 50 kreveta (oko 350 prijama psihijatrijskih pacijenata u godini) i psihijatrijski stacionar u Bajnskim Dvorima sa 150 kreveta (385 - 862 prijema godišnje). U varaždinskom stacionaru rade dva (neuro)psihijatra, u Bajnskim Dvorima četiri. Prvi obuhvaća pacijente s nepsihotičnim i akutnim psihotičnim poremećajima, te onima kod kojih se pojave somatske komplikacije. Drugi opskrbljuje pacijente koji zahtijevaju duže liječenje (među njima i izvjesni broj aziliranih pacijenata premještenih iz psihijatrijskih bolnica po Hrvatskoj) i alkoholičare.

Koriste se psihofarmakoterapija, psihoterapija (pojedinačna i grupna), te socioterapija.

Alkoholičari se liječe po principima afirmirane zagrebačke alkohološke škole.

Na tradiciji pred deset godina utemeljene izvanbolničke službe razvija se, kao samostalna regionalna vabolnička služba, Psihijatrijski dispanzer. Unutar njega se otvaraju ambulante za psihoterapiju, obiteljsku terapiju (prva ambulanta s tim nazivom u Hrvatskoj!), alkoholizam, psihoze i za dječju i adolescentnu psihijatriju. Od šireg značaja je osnivanje vanbolničke terapijske zajednice (!) s kroničnim duševnim bolesnicima koja broji oko 150 pacijenata u remisiji. U nju se uključuju članovi obitelji, organiziraju se okupacijska i rekreativna terapija, zajedničke večere u gradskom hotelu, odlazi se na izlete i ljetovanja.

Dispanzer ima kartoteku, u živoj je komunikaciji s timovima primarne zdravstvene zaštite, vrši edukaciju građanstva i zdravstvenih radnika, čime se njegove djelatnosti ne iscrpljuju. Pruža se oko 7000 usluga godišnje. Osnivač i glavni organizator tih, tada smjelih inovacija, je bio prim. dr. sc. et med. Pavao Brajša, kasniji prvi voditelj samostalne psihijatrijske službe.

Četvrta faza (1978.-1982.)

Jedinstvena neuropsihijatrijska služba preimenovana je novim zakonskim aktima. Unutar nje psihijatriji pripada 20 kreveta u krugu varaždinske bolnice (oko 350 prijema godišnje), a u Bajnskim Dvorima 30 kreveta za bolesti ovisnosti i 120 kreveta za druge psihijatrijske pacijente (oko 1000 prijema godišnje).

Izvanbolnička psihijatrijska zaštita se sada pruža kroz polikliničko - konzilijarni tretman.

U ovom razdoblju pruža se oko 11 000 usluga godišnje.

Peta faza (od 1982. - danas)

Kvalitativno i kvantitativno predstavlja značajan korak naprijed. Psihijatrija se organizacijski odvaja od neurologije. Radna jedinica za psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti (kasnije Djelatnost za sveobuhvatnu psihijatrijsku zaštitu) ima u svom sastavu Psihijatrijski odjel u Bajnskim Dvorima sa 120 kreveta (koji je uskoro reduciran na 90), Odjel za bolesti ovisnosti sa 30 kreveta i vanbolnički Polikliničko - konzilijarni odjel u Varaždinu.

Kroz spomenuto razdobolje pruža se prosječno 17 500 ambulantnih usluga i zaprima prosječno godišnje 1350 pacijenata. U radovima prim. dr. sc. et med. Pavla Brajše, rukovoditelja psihijatrijske službe između 1982. i 1995. god., od sedamdesetih godina je evidentan kontinuirani interes ove psihijatrijske sredine za kontekstualni pristup psihijatrijskoj problematici. Na toj tradiciji se vremenom kristalizira teorijski model koji je nazvan sistemska i cirkularna, odnosna psihodinamika. Posrijedi je integrativni pristup koji želi prevladati vladajuće redukcionizme i partikularizme u hrvatskoj psihijatriji, a primjeren je modernim tijekovima u svjetskoj psihijatriji. Konkretiziran u praksi biva nazvan sveobuhvatna psihijatrijska zaštita u zajednici. Dijagnostički, terapijski i rehabilitacijski postupci prošireni su aktivnim sudioništvom medicinskih i nemedicinskih stručnjaka, pacijenata i članova njihove uže, rjeđe i šire okoline (susjedstvo, profesionalni kontekst). Bolnička i vanbolnička psihijatrijska zaštita su integrirane i pružaju se u kontinuitetu. Ovaj model i tip organizacije potakli su interes u zemlji i inozemstvu.

U to vrijeme našu sredinu posjećuju svjetski poznati postmodernistički psihijatar prof. Tom Andersen iz Norveške i prof. Gina Steininger iz Graza (učenica S. Minuchina i H. Goolishiana).

Epidemiološka istraživanja na terenu cijele Hrvatske potvrđuju, na primjeru tokova hospitalizacija shizofrenih bolesnika, primjerenost organizacije psihijatrijske zaštite u varaždinskoj regiji.

Varaždinski psihijatrijski djelatnici u Domovinskom ratu

Naši djelatnici, na bojišnici (više medicinskih tehničara i dva liječnika) ili u pozadini, od početka rata aktivno sudjeluju u obrani. Brutalnost i početna tehnička nadmoć neprijatelja, unatoč visokom moralu, djeluju traumatski, što kod dijela branitelja rezultira narušavanjem psihosocijalne cjelovitosti i potrebom pružanja psihološke pomoći mnogo češće ambulantno i, sve donedavno, rijetko stacionarno.

Kroničnost posttraumatskog stresnog poremećaja i njegove posljedice na emocionalnu i odnosnu klimu u obiteljima primarno traumatiziranih zahtijevat će višegodišnji angažman psihijatrijskih djelatnika. Time se potvrđuje ispravnosti riječi ministra zdravstva prof. dr. sc. Andrije Hebranga kako su, uz kirurške, psihijatrijski djelatnici dali najveći doprinos u obrani Republike Hrvatske. Razlika je u tome što naš posao još ni izdaleka nije završio!